Eh... Odakle poceti?
Mozda ce nekome sve ovo zvucati neobicno, nekome mozda nesuvislo, ali opet... Osecam neku potrebu da postujem ovde.
Iako sam imao tu... Usudicu se da kazem, srecu, da nisam bio svedok svega sto je degradiralo Dvor, pocetkom i sredinom devedesetih, sa jedne strane, a sa druge, osecam neopisivu zelju da opet vidim svoj Dvor nakon 20 godina.
Rodjen sam u Beogradu, gde sam i odrastao, a u Grmusanima sam bio poslednji put sa svojih 5 godina, tamo neke 1988. godine... I voleo bih znati gde je sada to malo mesto u srcu Banije? Da li bih sve lepo sto me seca na Dvor bacio u nepovrat, budem li tamo opet otisao? Da li su to isti oni neposredni, srdacni ljudi, svih vera i ubedjenja, a ustvari jedno te isto...? Ako iko moze da mi otvorenog srca odgovori na ova pitanja, bio bih mu/joj beskrajno zahvalan.
P.S. Na temu inicijative oko sajta, fotografija, prica... Svaka cast.
Retke su stvari na ovom svetu koje mogu da napune grudi pozitivnim emocijama, a u isto vreme i oci nekim suzama sete i melanholije. Ja mozda i nisam fiktivno deo svega toga, ali mi 10 kolena gena, secanja, nekih fotografija za koje se secam i momenata kada su pravljene, i prica, i vera u Dvor kao mesto spokoja moje duse govore da jesam.
Joka Marko.
Evo, ja sam se odselila iz Dvora nedavno (zbog posla). Prije nisam živjela tamo, ali svi mi kažu kako je prije bilo predivno. Mogu reći da sad uopće nije, osim prirode naravno. Ne znam za druga sela, ali evo konkretno Dvor... Još je puno toga u ruševinama, ekonomije praktički ni nema, ljudi su bez posla, a mentalitet i raspoloženje ljudi je sukladno tome nikakvo. Una je naravno još uvijek najljepša na svijetu i volim otići tamo. Ne kažem da su svi u depresiji, ali moglo bi biti puno bolje. Ljudi su se jednostavno prestali truditi i treba im nešto da ih malo trgne iz letargije.
Exuna, istina je, Dvor je nekad bio puno zanimljiviji za zivot nego sto je sad. To je zbog toga sto je Dvor nekad bio pun ljudi, odraslih, djece, mladih i starih... Danas u vecini tamo zive ljudi koji su oko ili preko 50 a to su godine kad zivot usporava...
Ti kazes da nisi zivjela u Dvoru u ona prijeratna vremena pa ako hoces ja cu ti opisati kako je to bilo, po mom nesavrsenom sjecanju... Pocecu od vremena kad su tvoji roditelji (vjerovatno) bili u osnovnoj skoli :) Ja sam bio djete 70ih i moje najranije uspomene vezane za Dvor su iz vremana kad sam posao u Osnovnu skolu "Prvi Maj" u Dvoru...
Osnovna skola
Sjecam se nas prvacice su stavili u razrede koji su bili na samom pocetku hodnika u prizemlju, preko puta ulaza u dvoranu za fizicki, odmah do WCa, ja sam bio u Prvom A razredu i bilo nas je oko 30 (mislim da je bilo 26) djaka u jednom razredu, isto toliko i u drugoj ucionici, u Prvom B razredu. Razredi od prvog do cetvrtog su isli u popodnevnu smjenu, od 1 popodne, a od 5og do 8og razreda se islo ujutro, od 8 sati. Stariji razredi su bili gore na katu a razredi od 1-4 su bili u prizemlju. Svi smo morali nosit kute, plave, i morali smo imati slape koje smo nosili dok smo bili u skoli. Ja sam prvi dan skole trazio da odem do WCa i kad sam se vratio usao sam u pogresan razred :) Prvi dan skole je uvijek bio "odlazak po raspored"; svi djaci bi donijeli list papira sa tabelom u koju bi upisali koje knjige moramo ponijeti sa sobom u skolu za svaki dan u sedmici.
Nasa uciteljica je bila Soka Ostojic, koja je bila izuzetna uciteljica; pazljiva, inteligentna, odmjerena, stroga kad treba i koliko treba, ali vecinom njezna i jako strpljiva. Ja sam u njoj uvijek vidio majcinsku figuru (sjecam se jednom kad sam bio 3 razred da sam sanjao da je nasa uciteljica trebala nekud ici i da ce nas uciti druga uciteljica, probudio sam se placuci). Ne znam kako je sad ali u to vrijeme neke od uobicajenih disciplinskih mjera koje su bile na raspolaganju uciteljima bile su: stajanje (ili klecanje) u cosku ucionice, "packe" tj nekoliko udaraca linijarom po dlanu ako neko napravi neku glupost, nemirni djaci su isto tako bili preskoceni kad je na njih dolazio red da budu redari u ucionici, pa je i to bila neka kazna. Ako neko bude poslan kod direktora (Milosa Kosica) to je bilo skoro najveca kazna, od toga je bilo jedino gore ako uciteljica zatrazi da ucenik dovede roditelje u skolu. U skoli je u svakom razredu, na zidu iznad ploce, bila slika Druga Tita a u glavnom holu i slike Marksa, Engelsa i Lenjina. Mene je direktor Kosic uvijek podsjecao na sliku druga Tita jer mislim da je imao istu frizuru i uvijek se ljepo oblacio (nosi je odijelo, i uopste ponasao se i izgledao kao gospodin u vrijeme kad su svi bili "drugovi"). Svi djaci od prvog do cetvrtog su imali istu uciteljicu a kad se predje u peti razred onda je svaki nastavnik ucio djake drugi predmet i ucenici su bili pomjesani i nisu vise bili sa svim djacima sa kojima su bili prethodne cetiri godine.
Vecinom sva djeca su dolazila u skolu bar pola sata ranije prije nego sto se skola otvori pa smo igrali nogomet ispred skole, tamo gdje su sad borovi (mi smo posadili te borove 1979 ili 1980), ili smo se spekali izmedju skole i neke drvene zgrade pored ulaza na veliko igraliste u koju se ostavljao ugalj i drva za grijanje preko zime, (o cemu je vodio racuna Djuro Lozac). Cure su uglavnom igrale lastis ispres skole, ispod prozora od zbornice. Medju djecom (djecacima) su uvijek bile jako popularne slicice fudbalera, kad bude svjetsko prvenstvo onda su to bile slike stranih igraca, a u drugo vrijeme to su bile slicice igraca iz timova is republika bivse Jugoslavije: Olimpija iz Ljubljane, Dinamo iz Zagreba, Zvezda i Partizan iz Beograda, Zeljo i Sarajevo iz Sarajeva, Velez iz Mostara itd... Nekad su prodavali i slicice motora, sjecam se... Slicice su se kupovale u kiosku za novine koji je bio kraj kolodvora, na suprotnojh strani od Djavidove poslasticarnice, a drugi kiosk je bio ispred Zdravljaka na raskrscu, prema Vanicima.
Mi smo razmjenjivali slicice medju sobom ili ih koristili kao monetu u igrama kao sto je "tapa" (svako stavi jednu ili dvije slicice na hrpu i onda redom svako udari rukom po niima, one koje se okrenu i pokazu sliku igraca, te se odnesu, slijedeci igrac opet udari rukom i pokusa da preokrene slicite i tako dok sve slicice nisu preokrenute), ili "poklapa" gdje se koriste karte najcesce madjarice, djecak koji "drzi banak" napravi hrpice od karata, koliko igraca toliko i hrpica, svako stavi slicice na jednu hrpicu a jedna ostane slobodna, to je hrpica koja je dodjeljena onome ko "drzi banak", onda "bankar" okrene njegovu hrpicu prvi i ako je njegova karta kec onda on odnese sve ostale slicice osim ako neko od ostalih igraca nije isto dobio keca, ako "bankar" dobije manju kartu onda on odnese slicice sa onih hrpica gdje je najdonja karta manja od njegove a mora platiti onima cija karta je veca od njegove. Treca igra sa slicicama je "sicanje"; slicica se stavi na gornju stranu ispruzenog kaziprsta i srednjeg prsta i onda se "katapultira" kaziprstom desne ruke i slicica leti ili do oznacene crte ili sto blize zidu. Onaj igrac cija slicica bude najbliza zidu nosi sve ostale slicice.
Sva djeca u skoli su imala besplatan rucak u skoli, koji je uglavnom bio kruh sa pekmezom ili salamom i solja caja; kad dodje vrijeme za veliki odmor svi djaci bi se poredali u vrstu i jedan po jedan prilazili stolu na kojem je bila velika plasticna posuda sa cajem i u drugoj je bio taj sendvic, i onda bi nasli mjesto u tom pcelinjaku punom djece i na brzinu pojeli nas rucak pa nastavili sa igranjem. Sjecam se da smo moj drug Vlado i ja jednom upali u nevolju jer smo sa prostora ispred knjiznice i kabineta za tehnici na gornjem katu preko ograde ubacili neciju slapu u posudu za caj :)
Kasnije kad smo bili u visim razredima osnovne skole ucitelji su nas cesto vodili na posumljavanje ili da sakuplamo kestene koji su kasnije prodavani i od kojih para se placala nasa ekskurzija. Kao prvacici isli smo u Zagreb u zooloski vrt, pa u Kumrovac u Titovu rodnu kucu, jednom u Jajce gdje je bilo Drugo Zasjedanje Avnoja kad je formirana Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija i gdje je odluceno da grb te drzave bude 6 bakalja koje gore i formiraju jednu vatru, simbol zajednistva svih sest republika nase republike. Isli smo i na druga mjesta ali se sad ne sjecam gdje sve. Odlazak na ekskurziju je uvijek bio izuzetan dogadjaj; autobus jos ne odmakne ni 50 metara od kolodvora a skoro svi djaci pocinju da otvaraju upakovanu hranu i da jedu, piju i povracaju...
Praznici
Svakog Dana republike (29 Novembar) u skoli je bila priredba na koju su bili pozvani roditelji i ostali gosti, i tad bi prvacici postali pioniri nakon sto bi naglas procitali pionirsku zakletvu koja ide ovako nekako: danas kad postajem pionir, dajem casnu pionirsku rjec da cu marljivo uciti i raditi i biti vjeran i iskren drug koji drzi datu rijec, da cu postovati roditelje i starije... ostalo sam zaboravio. Nekad su se priredge odrzavale u kinosali gdje je bilo vise prostora, ali ja sam uvijek volio vise priredbe u skoli jer osnovna skola ima veliki hol sa puno svijetla a kino-sala je mracna. Pioniri su morali doci na priredbu svecano obuceni, sa kapom "titovkom" na glavi, crvenom maramom i bijelom kosuljom. U sedmom razredu pioniri su postali omladinci i tad nije bila neka posebna ceremonija vezana za taj dogadjaj, koliko se sjecam.
Na Dan Mladosti (25 Maj) koji je bio rodjendan Druga Tita priredjena je posebno svecana priredba i organizovao bi se docek i ispracaj stafete, ja ni dan danas ne znam je li to bila prava stafeta, ona sto bi je neko predao Drugu Titu ili je to bila neka nasa lokalna, ali sve u vezi sa tim dogadjajem je bilo ozbiljno i svecano. Svi su kod kuce gledali televizijski prenos proslave Dana Mladosti u Beogradu kad neki zadihani omladinac/omladinka predaje stafetu Drugu Titu i obecaje da ce mladi Jugoslavije izgradjivati bratstvo-jedinstvo i marljivo raditi na razvoju nase socijalisticke domovine i samoupravnog drustva. Za dan mladosti proslave su organizovane napolju, nekad ispred hotela, nekad u centru ispred Blazove gostione, i uglavnom u to vrijeme Dvor je bio pun ljudi; djaka, roditelja, penzionera, (prvo)boraca...
Kad dodje Prvi Maj, medjunarodni praznik rada, nama u skoli bi rekli da donesemo praznu kozervu pricvrscenu na letvu duzine oko pola metra i onda bi nam u skoli stavili drvenu piljevinu u tu konzervu i ulili malo nafte u piljevinu i kad dodje sumrak onda smo mi palili naftu i pravili "bakljadu" i tako u povorci hodali kroz Dvor. Jos kasnije, oko 10 navece, ponekad su se mogle vidjeti ispaljene rakete sa brda iznad Novog.
Dvor je vjerovatno bio najljepsi u vrijeme novogodisnjig praznika; u centru Dvora u onom krugu (ili nekad gore malo vise prama Blazovoj gostioni) bila bi postavljena velika novogodisnja jelka sa ukrasima, onim raznobojnim kuglama i svim ostalim... malo manja jelka je bila i u osnovnoj skoli. Svaki ucenik je dobijao novogodisnji paketic u skoli. U to vrijeme niko u skoli nije puno spominjao Bozic jer neko je slavio Bozic na 25i and neko 7og tako da je Nova Godina bilo najbolje rjesenje za svu djecu. Ako se dobro sjecam mi smo imali jedno 7 dana da nismo isli u skolu oko Nove Godine, bili smo kod kuce, gledali novogodisnji program, sanjkali se i krckali slatkise iz novogodisnjih paketica.
Zabava
U to vrijeme, kasnih 70ih i ranih 80ih, nije bilo kompjutera i video igrica, na televiziji je bio prvi i drugi program (drugi program je bio katastrofalno dosadan cak i u vrijeme kad je bilo samo dva programa), i cekalo se sedam dana da dodje vrijeme za kaubojski film, ili jos duze za neku vaznu medjunarodnu utakmicu (nezaboravan dogadjaj je kad je Jugoslavija pobjedina Kamerun sa 4-1, mozda nije bilo 4-1 ali je bio visok rezultat). U skoli nije bilo projektora i ostalih nastavnih pomagala, samo po nekad bi u razred donijeli TV i onda smo gledali neku naucno-popularnu emisiju.
Za nas djecu zabava je bila igrati nogomet sa vrsnjacima, otici na pecanje na Zirovnicu (prvo se usjece upravan ljeskov stap i ostavi se da se susi preko zime i onda slijedece godine se priveze komad "flaksa" na vrh stapa i mala udica na kraj najlona i onda se na udicu stavi malo kruha ili se ulovi muha i tako se pecaju male ribice koje smo zvali "zekice" ili malo vece "klenovi", za vece ribe je trabao pravi stap i oprema, to mi djeca nismo imali), ili smo isli u sumu i pravili kolibe i igrali se kauboja i indijanaca. Kasnije, u kasnijim razredima osnovne skole neka djeca su se pridruzila "Izvidjacima" imali su zelene uniforme i sastajali se u izvidjackom domu na Dudarnici. Ja nisam bio izvidjac. Sjecam se kad sam tek posao u skolu roditelji bi mi dali novcic od 50 para kao dzeparac, skoro svaki dan kad podjem u skolu, tako da u povratku kuci mogu sa prijateljima otici do samposluge i kupiti stapice ili ribice ili neku drugu sitnicu... kasnije se dzeparac povecao na jedan dinar pa kasnije i na dva dinara, za sta se mogao kupiti sladoled u Djavidovoj poslasticarnici na kolodvoru. Sjecam se da sam jako volio krasove Tortice i da sam mislio: "Kad budem veliki prva stvar sto cu uraditi, kupicu punu kutiju tortica" jer one su bile jako ukusne a jako male i skuplje nego cips ili stapici.
Najzanimljivi dogadjaj za nas djecu je uvijek bio kad sa vremena na vrijeme u Dvor dodje zabavni park; iza kolodvora bi montirali svoje kucice i platforme i u centru je bila staza na kojoj su se vozili mali autici; za 5 dinara mi smo mogli voziti taj mali autic jedno 10ak minuta i ja jos uvijek u nosu mogu da prepoznam miris benzina-regulara koji je pogonio te male autice. To je bila opsta pometnja, svako se sudarao sa svakim, neko je imao proble da pokrene autic, neko da ga zaustavi... Malo kasnije, u drugoj polovini 80ih privatni preduzetnik Ranko Letica je dovozio svoje zabavne igre, uglavnom flipere, stolni nogomet, i video igrice i najcesce je provodio zimu u Dvoru, tako da smo mi tamo navracali na putu u skolu i kad smo se vracali iz skole.
Za Djurdjevdan pored crkve je bio montiran ringispil i manja djeca nisu mogla na rigispil, samo oni odrasliji, ja nisam volio rignispil ni kao djete ni kasnije.
Skola se zavrsavala 15og Juna i svi su sa nestrpljenjem cekali da budu podjeljene ocjene i da ljeto sluzbeno pocne. Kupanje na Zirovnici je pocinjalo pocetkom sedmog mjeseca, jedino oni hrabriji bi se bucnuli nakrako u Zirovnicu izmedju 15og Juna i prvog Jula. Na Zirovnici su bila dva mjesta na koja su prakricno sva manja djeca isla: jedno je bio Svrtanj koji je bio malo vise uzvodno od mosta, kad se sidje odozgo od bolnice i predje dolje preko ceste , pa onda produzi jos jedno 100-200 metara. Drugo je mjesto je bilo nizvodno od mosta i zvalo se Topola i meni je to mjesto bilo zanimljivije jer je tamo bila posjecena vrba i bilo je i dublje i plice vode (mada tamo se zamalo nisam udavio jer nisam znao plivati a odlucio sam da predjem preko te duboke vode i dodjem do vrbe; srecom Mile Devetak me povukao iz vode i spasio od davljenja).
Dugo vremena Una je imala losu reputaciju (ili bar tako su nama djeci pricali) da je bila hladna i da je bila virovita i da se bilo lako udaviti na Uni. Tek aksnije, krajem 80ih svi su isli na kupanje na Unu i vecinom svi su isli gore u Javornik; manji broj je isao na Unu dolje "kod Pasica", poneko na sastavke Une i Sane. Sjecam se 1990e gore u Javorniku je bilo toliko ljudi na sedrama da nije bilo mjesta da se peskir rasiri; ljeto je bilo nezaboravno i izgledalo je da svi uzivaju u zivotu - nije slutilo na dobro.
Kao djeca (u osnovnoj skoli) mi nismo isli u Novi skoro nikako, jedino kad je trebalo kupiti obucu ili odjecu onda bi nas roditelji preveli u Novi, obavili sta treba i vratili se kuci. Tek kasnije, kasnih 80ih kad su se poceli pojavljivati kafici onda je postalo popularno odlaziti u Novi. Radio Bosanski Novi je vikendom imao emisiju "Vase Zelje Pozdravi i Cestitke" i onda su ljudi i iz Dvora i svih okolnih sela uplatili pjesme kad im djeca idu u vojsku, ili kad se neko zeni ili udaje: "Dragom unuku Vojkanu sretan odlazak u JNA u Gnjilane i da bude dobar vojinik zele djed Marko i baka Stana pjesmom "Kad u vojsku podjem ja"... I godinama su se vrtile iste pjesme, njih jedno 10ak, ali to je bio lijep nacin da ljudi znaju sta se desava oko njih i ko sta slavi...
Odlazak u kino je isto bio specijalan dogadjaj; filmove je prikazivao Pero Kindzija i najbolji filmovi su prikazivani u petak i subotu a neki malo manje dobri u srijedu. Kino je bilo puno kad je bio Tarzan. Cika Pero je prakticno sam sve radio; prvo je prodavao ulaznice, onda se penjao gore u svoju malu sobicu i upravljao projektorom. U zimsko doba par velikih peci na drva je bilo aktivirano dolje u sali i najcesce mu je oko toga pomagao Rara. Najvise gledalaca su privlacili kung-fu filmovi a kasnije su se poceli prikazivati i neki svedski akcioni filmovi koji su bili vise popularni medju muskim svijetom :) U nekim rjetkim prilikama u kinu su se odrzavale i kazalisne predstave, najcesce bi dolazili glumci iz nekog manjeg zagrebackog kazalista, sjecam se da je zadnja predstava koju sam gledao bila "Balkanski Spijun" sa Fabijanom Sovagovicem. Filmovi su bili najavljivani plakatima koji su bili postavljeni iza staklenog prozora dolje na raskrscu, prema Vanicima gdje je sad spomenik iz zadnjeg rata a druge plakate su bile jedno 50 metara prije hotela, sa lijeve strane kad se ide dolje prema Zamlaci.
Odrasli su imali nekoliko mjesta gdje su se druzili: kolodvor je uvijek bio uzurban i pun ljudi jer su ljudi odlazili i dolazili i usput razmjenjivali vijesti i po koju casicu. Blazova gostiona je uvijek bila dobro posjecena i imala je manje vise standardnu klijentelu. U Zdravljaku su ljudi uglavnom isli da nesto pojedu (Zdravljak je bio na raskrscu, u onoj trokatnici gdje je i samoposluga danas, samo na kraju zgade, preko puta plakata za kino, pored kioska za novine) a kasnije je tamo bila tombola uvece, nekad smo znali navratiti kad smo se vracali iz kina. Baric je bio mjesto gdje se ponekad bacila karta (ne rekreativno nego su u pitanje bili ozbiljni novci) a u hotelu je bila muzika vikendom (vrlo cesto) i atmosfera je bila malo drugavija nego u ostalim gostionama. Od hotela gore prema parku je gostionu drzala Nada i kod nje su isto znali navratiti ljudi koji su voljeli narodnu muziku i bekrijanje... To je jedina gostiona za koju sam ikad cuo da se u njoj nesto ruzno desilo; jednom prilikom mislim da je gore neko bio ubijen, ali se ne sjecam vise ko je to bio i sta je bilo... Kasnije, oko 1980e otvorena je Trojka i vlasnik je bio neki umjetnik sa ruskim imenom i znam da su mnogi isli gore jer je Trojka bila blizo kolodvora. Nakon toga je otvoren kafic Medo dolje kod rukometnog igralista, vec skoro kod zaobilaznice i dolje je uvijek bilo puno omladine i meni se taj kafic najvise svidjao.
Srijedom u Dvoru je bila posebno guzva; vec u ranim jutarnjim satima, prije svitanja, traktorima i ostalim prevoznim srestvima, ljudi iz okolnih sela su vozili krave, svinje, ovce, junad i ostale domace zivotinje na stocnu pijacu u Novi. U povratku, praznih prikolica i sa osmjehom na licu vracali su se kuci u cesto zaustavili u Dvoru da kupe stvari koje su im neophodne za domacinstvo. Usput su znali sjesti, popricati i popiti po casicu sa prijateljima i rodjacima koje imaju priliku da vide uglavnom srijedom jer ovim drugim danima bi radili od jutra do mraka na njivi ili u sumi.
Zlatne godine
Osamdesete su bile zlatne godine za stanovnistvo Dvora; ljudi su radili u Autoprevozu (koji je imao puno autousa i kamiona i da je Dvor bio u nekoj kapitalistickoj zemlji ta firma bi bila jedna od najmocnijih u svojoj bransi u Hrvatskoj), u SIPu koji je imao ugovor sa nekom svedskom firmom i cini se da je dosta dobro poslovao, zeljezara Sisak je otvorila pogon u Dvoru i ljudi su se gore zaposljavali, dolje kod rukometnog igralista je bila firma koja je proizvodila neke kemikalije za beton, Gradjevinsko Preduzece je isto radilo (kako-tako), napravljene su stambene zgrde dolje kod poste, napravljena je posta i srednja skola, kasnije je napravljem tekstilni pogon dolje prema Uncanima, bolnica se prosirila...
Sportovi su isto procvjetali; Nogometni Klub Jedinstvo je igrao utakmicu u Dvoru svaki drugi vikend (medju odraslima je bila popularna sportska prognoza pa kad nedjeljom dodju da gledaju utakmicu Jedinstva iz Dvora onda obavezno neko slusa mali radio na tribinama i sve obavjestava kako je prosao Hajduk u Nisu jer taj par je bio na listicu sportske prognoze), cak je i Dinamo iz Zagreba jednom igrao utakmicu u Dvoru. 1980 ili 81 je osnovan Rukometni Klub Jedinstvo (imao je musku i zensku ekipu) i rukomet se igrao u Dvoru sve do pocetka rata 90ih. Jedno vrijeme je postojao i Kosarkaski klub i sjecam se da su se utakmice igrale na igralistu na parku (sad je tamo srednja skola, prije je bilo igraliste uz staru srednju skolu) i dolje na rukometnom igralistu.
Na rukometnom igralistu je bilo iscrtano i tenisko igraliste i nekoliko entuzijasta je igralo tenis na rukometnom igralistu, uglavnom pocetkom Jula kad pogledaju Vimbldon pa dobiju inspiraciju.
Nakon sto je Tito umro (1981?) i drzavom se upravljalo nazimjenicno iz svake republike, stvari su se polako pocele komplikovati, pomalo se pocelo pricati o "ogromnom" dugu od 15 milijardi dolara koji je Jugoslavija trebala vratiti (tamo nekim kapialistima), pa sa vremena na vrijeme nije bilo kave u prodavnicama a kad dodje onda su prodavci prodavali pakovanje kave i lanac za biciklo, pa ako hoces kavu onda moras kupiti i lanac za bicviklo, treba ti ili ne, nije vazno... jednom je nestalo praska za pranje rublja pa je i to bilo predmet raznih spekulacija... I pored svega toga 80e su bile vrhunac u zivotima jedne generacije na nasim prostorima, vremena na koje ce mnogi sa nostalgijom misliti do kraja zivota... krajem osamdesetih place u Dvoru i u Jugoslaviji su bile malo losije nego u Njemackoj, Ante Markovic je vodio racuna o ekonomiji i naivno je mislio da je ljudima najvaznije da dobro zive, da je sve drugo manje vazno...
I onda su dosle devedesete, a bolje da nisu...
Ima tu jos za napisati, ne stane zivot u 3-4 stranice ali nadam se da ce i ovo malo sto je napisano tebi i drugim mladim ljudima koji vole Dvor dati kakvu-takvu sliku Dvora koji je nekad bio, Dvora koji ce za sve nas koji nismo tamo uvijek biti mjesto u srcu a ne na geografskoj karti.
najljepsi pozdrav,
m
Hvala, D&M! Vjerovatno se svako sa nostalgijom sjeca svog djetinjstva tako da moze biti da su moje uspomene uljepsane ali tesko je biti objektivan kad se radi o toliko licnim stvarima. Sa druge strane sad sa ove vremensko-prostorne distance neke stvari se lakse i bolje vide - i one dobre i one manje dobre. Mala mjesta kao Dvor nekad znaju biti dosadna ali imaju toplinu koju veliki gradovi tesko da mogu imati.
Anglosaksonci kazu "Ljepota je u ocima onog ko gleda (nekog ili nesto)", to je istina, ljepota postoji kad je neko vidi, kad je kaze... Ja, na zalost, nisam pjesnik i nisam puno vjest sa rjecima (mi imamo dva dobra pjesnika, mislim da su obadva iz Javornja) pa ne mogu sve svoje utiske prevesti na jezik poezije, a materijala ima: u tim pjesmama bilo bi procvjetalih sljiva u proljece, mirisa tek pecenog kruha koje su nase majke svakodnevno pripremale u "stednjacima" (pecima na drva), zelenih brezuljaka koji se talasaju kao svilena marama na blagom povjetarcu i tope se u horizontu, tezaka na polju koji na rasirenom bjelom stoljnjaku, u hladovini, jedu uzinu, musavoj djecici koja bez i jedne brige na svijetu trce uz put i niz put, djevojkama rumenim ko celame, odlasku na prelo iz jednog sela u drugo...
Sve lijepo i sve ruzno, ako nije kazano i zapisano brzo ce nestati ko da nije ni postojalo - lijepo da ugrije dusu a ruzno da se vise ne ponovi...
najljepsi pozdrav i vama!
m